ponedjeljak, 23. travnja 2012.

Bekim Fehmiu BLISTAVO I STRAŠNO



... Stigli su Fatmir iz Uroševca i Arsim iz Orahovca. Ozebli su i prašnjavi od puta. Skidaju cipele i kapute. Pitaju šta se desilo.
Iz sobe u kojoj leži tata svi izlaze suznih očiju. Neko seda na minderluk, neko na dušek, ali niko za trpezu.
- Da li je Baškim dobio telegram, da li će doći?
- Beograd nije Uroševac, Dije, daleko je, ali sigurno će doći – odgovara Špresa...

... Stari autobus ulazi u stanicu. Kroz prozore pokušavamo da ugledamo našeg brata. Ljudi silaze... Pozdravljaju se sa svojima koji su ih čekali...

... Na prednjim vratima se pojavljuje moj Baško. Prihvatajući njegove stvari, Fatmir ga zagrli i krenuše prema meni. Skočih mu u zagrljaj.
- Moramo da sačekamo, gore su mi skije – kaže, pokazajući prema prtljagu na krovu autobusa...

... Čije su te skije? – čuje se glas. Okrenuo sam se i ugledao milicionera.
- Moje su, druže – odgovara Baškim.
Odakle dolazite?
- Iz Beograda, preko Prištine.
- Legitimaciju.
- Druže, mnogo žurim, otac mi je bolestan – kaže Baškim. Ali milicioner još strože naređuje: - Legitimaciju!
Baškim mu brzo predade. Milicioner, polako, listić po listić, pregleda legitimaciju i pogledom „skrozira“ Baškima.
- Druže, molim vas, požurite, otac mi je...
- Šta radiš ti u Beogradu – otegnuto pita milicioner.
- Studiram.
- Šta to studiraš? – ne menjajući ritam nastavlja milicioner.
- Arhitekturu.
- A od kada studiraš?
- Šta vas briga od kada studiram. Jeste li proverili da sam ja ja! Ostalo vas se ne tiče. Molim vas vratite mi legitimaciju.
- Vidi, vidi... student, a viče! Hoćeš da te privedem u stanicu? – preti milicioner.
- Druže, ne vičem. Putujem iz Beograda ceo dan i noć.
Otac mi je na samrti. Molim vas, dajte mi legitimaciju – završi Baškim molećivo, a meni se skupio stomak od besa i straha da mi milicomer ne zatvori brata.
Sporo, laganim kretnjama, i dalje nas posmatrajući, milicioner vraća legitimaciju...

... Nismo ni ušli na kapiju, kad neko sa čardaka povika:
- Stigli su – i odjednom...
- Kukuuu, kukuuu... jesi li stigao, sine – neočekivano odjeknu Dijina kuknjava, koja nadjača vetrom uskovitlanu  noć...

... Na ulasku u hajat, Dija, raširenih ruku, dočekuje Baškima, grli ga i kaže:
- Ti uđe na vrata, a tata ode.
Baškim se redom grli sa svima. Uplakane žene, koje su ispunile hajat, prave špalir da prođe do očeve sobe. Dija ga propušta ispred sebe.
Otvara vrata. Stoji na vratima. Preko puta, na metalnom krevetu, leži tata otvorenih očiju. Ne uspevajući da zadrži suze, Baškim polako priđe krevetu, kleknu na kolena, uze tatinu ruku i poljubi je. Odmakao se, i tako na kolenima, sa tatinom rukom u svojim rukama, gleda ga...
Sve žene u dupke punoj sobi, u tišini, gledaju mog brata.
- Do sada te je čekao. Stalno je gledao na vrata. Tu mu je i ostao pogled. Kako si ti stupio nogom na prag, on ode – reče Dija stojeći kod tatinih nogu.
- Nisi me video kad sam se rodio, nisam te video kad si otišao – šapuće Baškim. Poljubio je tatu u oba obraza, čelo, još jedanput u ruku, i lagano, položivši očevu ruku na grudi, ustao...   

srijeda, 18. travnja 2012.

The War is Dead, Long Live the War - Bosnia: The Reckoning


"This book is nothing if not an attempt to record what happened to some of the people who survived and were bereaved by the concentration camps in particular - and how they built new lives to resurrect or replace those that had been taken from them. And thereby to register their erasure - though that seems self-contradictory - so that they have at least this modest record of their tribulation and achievement in not just existing, but living, laughing and bearing and raising children in the existential loneliness and historical irony of survival, entwined with pride in who they are..." Ed Vulliamy