Once Brothers

Nakon sarajevske premijere filma „Once Brothers“ u februaru ove godine, na pitanje o tome na čiju inicijativu je došlo do snimanja ovog filma, Vlade Divac odgovara: „Film je snimljen na inicijativu Diona Cocorosa, koji je inače producent u NBA Entertainmentu. On je došao sa idejom, jer je znao celu situaciju sa igračima sa naših prostora. Ja sam je podržao, a iskren da budem nisam verovao da će uspeti da dočaraju baš kako je bilo i da pošalju prave poruke kroz film“. A da li je dočarano „baš kako je bilo“ i da li su poslane „prave poruke kroz film“?

Dion Cocoros ovako pojašnjava kako je nastao film: „Divac might not be there in terms of star power, but his story is unmatched... How many people fall out of friendship with their best friend and aren't able to reconcile with them because they die? Plus with a war surrounding them and, oh, by the way coming from these postage stamp-sized towns in Yugoslavia to make it to the NBA. Essentially, his story is almost unmatched... It's almost surreal how many layers there are.“

Krenimo zato sloj po sloj. Cocoros kaže između ostalog kako su Vlade Divac i Dražen Petrović bili najbolji prijatelji. Da vidimo šta na tu temu kažu njihovi bivši saigrači iz reprezentacije. Nakon projekcije filma u Zagrebu, Dino Rađa se našalio da je sa Divcem dok su igrali zajedno za reprezentaciju više puta spavao u sobi nego sa tadašnjom djevojkom. Stojko Vranković svoje druženje sa Petrovićem opisuje ovako: „Upoznali smo se 1980. godine u kadetskoj reprezentaciji bivše države i to se druženje nastavilo u juniorima i seniorima. Većinom, ne i uvijek, bili smo cimeri...“ Zdravko Radulović kaže: „Dok smo svi bili u reprezentaciji, Draženov i njegov odnos nije bio toliko blizak. Svima nama u ekipi je Dražen, koji je bio nešto stariji i već je igrao za Real Madrid, bio idol. Vjerujem da su se sprijateljili tek u Americi kad su otišli igrati u NBA jer im je zajedno bilo lakše u tom novom svijetu“. Zdovc nakon odgledanog filma dodaje da jesu bili prijatelji i da je to braća više onako „glamurozno, filmski...“

Nakon sjajnih igara Petrovića, Divca, Kukoča, Rađe, Paspalja, Zdovca i ostalih igrača na svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine gdje su bili nedodirljivi za sve suparnike, došao je rat. Koji nam u u ovom filmu pojašnjava niko drugi do Gordon N. Bardos, profesor sa Univerziteta Kolumbija, kako je predstavljen u filmu. Ono što se ne kaže jeste to da se radi o čovjeku koji je 1997. godine, nakon što je „Oslobođenje“ objavilo slike na kojima pobjedonosno uzdiže tri prsta na ulazu u Pale i u Pravoslavnoj crkvi ljubi zastavu Republike Srpske, naprasno napustio funkciju zamjenika direktora za obuku glasača u sjedištu OSCE-a u Sarajevu gdje je radio kao službenik NATO-a. Bardos u filmu, očekivano, kaže sljedeće: „I think it's fair to say that the international community largely held Serbia responsible for the wars in Croatia and in Bosnia, but it was not a black-and-white struggle. War crimes were committed on all sides and ethnic cleansing was being committed by all sides...“ Ako je odabir naslova bio „filmski, glamurozan“ što se svakako može razumjeti zbog potrebe da se privuče što veći broj gledalaca, zar se nije mogao naći neko manje pristrasan da kaže par riječi o genezi ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?! Mislim kad se NBA Entertainment već potrudio da se u filmu pojave Magic Johnson, Kareem Abdul-Jabaar, Joe Dumars, Larry Bird, Clyde Drexler i ostali...

Sam Divac kaže u jednom intervjuu kako je film namijenjen američkom tržištu. Uspon Petrovića i Divca, koji su svoje prve košarkaške korake napravili u Šibeniku i Prijepolju, do NBA zvijezda predstavlja ostvarenje američkog sna, što je trebalo doprinijeti još većoj gledanosti filma. Da vidimo onda kako je film doživio prosječni američki gledalac, naravno ne računajući one historičare amatere, i usput košarkaške znalce, srpskog ili hrvatskog porijekla. Velika većina onih koji komentarišu raspad prijateljstva između ove dvojice košarkaških velikana Divca vidi u suštini kao pozitivca, a Petrovića kao negativca. Pa tako jedan kaže: „It was a pain to hear how the two principals fell out over geography, ethnicity, and international politics. The falling out was probably the fault of neither, or perhaps both. Divac, at least, apparently tried to mend the breach, but never was able to.“ Drugi gledalac ide čak korak dalje i veli: „After watching this I truly feel sorry for Dražen in that he was so shallow of a friend...“

Da zaključim, ako je namjera bila da se kroz priču o dvojici sjajnih košarkaša ispriča jedna veća, mnogo zamršenija priča o dešavanjima koja se dotiču svih nas na prostoru bivše Jugoslavije, onda se onim dijelovima filma koji se tiču brata Petrovića trebalo pristupiti mnogo opreznije, pogotovo imajući u vidu činjenicu da Dražen nažalost nije više među nama. To je taj sloj koji nedostaje. Jer svi mi znamo da je Dražen svima bio idol, da je u evropskim finalima davao po 60 koševa, da kao najbolji evropski igrač u to vrijeme nije smatran dovoljno dobrim da bi imao više minuta na terenu u Portlandu od prosječnih bekova Terry Portera i isluženog Danny Aingea, da ni najboljem svih vremena Michael Jordanu nije bilo lako čuvati ga... Novinarka E-novina Žarka Radoja piše: „Iako se insistira na velikom prijateljstvu dvojice košarkaša teško je povjerovati da je njihov privatni razlaz bio uzrokovan samo bacanjem te zastave, bez želje da se nakon toga o bilo čemu dodatno razgovara i razjasni.“ Mislim da je pored svih drugih okolnosti na koje nisu mogli uticati ni jedan ni drugi, razlazu kumovao stav Divca koji govoreći o intervenciji povodom dešavanja na Kosovu u emisiji Larry King Live, bez ustezanja nalazi krivce u NATO-u i teroristima iz Oslobodilačke vojske Kosova, dok su samo par godina ranije za granatiranje Šibenika krivi političari i propagandna mašinerija. I ne vidi ništa pogrešno u tome. Ni dan danas.